......i just wanna have some more fun.....
...ležim......
...razmišljam.....
...sve je skroz pomiješano.....
...znam samo jedno.....
....moram se prestat bojati.....
....moram iskoristit još ovo malo od praznika....
....nisam niš napravila......
....još jedno ljeto je prošlo bzvz....
...imam samo jednu želju......
...tuluum.....
...jedan dobar tuluum.....
....da se mogu napit.....
....i zaboravit bar na trenutak sve ono što me trenutno muči......
...samo...
....tko će mi ispunit tu želju.....?!
and she's back in the game! =)
..efo me napokon...nikako mi se nije dalo napisat novi post....iako sam imala vremena....
evo napokon su došli praznici..ovo su mi najčudniji praznici dosad....nekako su brzo došli.....a i nisu to oni stari praznici....zapravo...uopće nemam filing da su praznici....nekako mi je čudno....valjda zato što sam završila prvi srednje (omg XD)......i još moram vježbat klavir i još moram dolazit u gla... 
.....mislim nije mi bed...ali htjela sam se malo odmorit od klavira i svirat bzvz, a ne da moram čitat nove note..al dobro...ovaj post pišem kod starog u uredu...malo zarađujem..
.....evo da vas "upozorim" da ću promijenit adresu bloga....sam ovaj naziv me nekak baca u depru...a to ne želim......rekla sam svojim curkama da sljedeći put kad dođem loše volje u školu i u bedu da me pljusnu.....naravno to je bilo u metafori...valjda neće to stvarno napravit 
XD....ah..ovaj post stvarno nema smisla....al dobro.....ne mora uvijek sve imat smisla.....uh da....još malo mi je i ročkas...
....d fejmous sweet 16.....weeeeee....bit će tulum...oo da..XD.....no dobro.....da ne blebećem više...sve vas pozzdravljam i pussam.....uživajte u ljetu i nemojte da vam prođe bar bez jedne avanture 
......eh sad..kakva će to avantura bit...ovisi o vama 
.....love ja 
P.S. tnx na onim kommmovima....samo bi htjela znat ak je moguće ko su to big big ice cream
Somewhere in this darkness
There's a light that I can't find
Maybe it's too far away...
Or maybe I'm just blind...
Cause I'm trying to be somebody
I'm not trying to be somebody else
This life is mine I'm living
....evo ga opet....opet se pojavio...taj glupi osjećaj...taj jadan osjećaj....to jadno raspoloženje......kada nisi za ništa...nego za plakati.....počela je razmišljati o svom životu......o svojoj obitelji....o tome kako se ne uklapa nigdje....o tome kako nikome ne fali....o tome kako ne može nać dečka....o tome kako ništa ne može napraviti kako treba.....ni klavir ne može bar jednom navježbat kako treba....
"evo je".....pomislila je kada joj se suza spustila niz obraz....otišla je po svoju glazbu za to "glupo" raspoloženje.....malo pomalo....suza po suza...ona je počela plakati....sjetila se kako joj je mama rekla: "samo plači..nemoj se suzdržavat..izbaci to iz sebe!".....pa je tako i učinila.....odjednom joj je navrlo sve što joj se događalo dosad....
.....njezina obitelj....jako komplicirana obitelj....koja se razlikuje kao nebo i zemlja...crno i bijelo...ovi s "mamine strane" baš i ne vole tatu.....što je nju pogađalo....jer nakon svega što je bilo s njim...ipak joj je tata.....mama pak ne voli baš ove s tatine strane....oni ne shvaćaju nju....i njena razmišljanja....tata pak ne shvaća mamu....mama ne shvaća tatu....niko nikoga ne shvaća.....mama želi živjeti u gradu....tata želi kuću na mirnom mjestu.....mama voli operu...tata voli thompsona......tata voli pecanje....mama bi radije sjedila doma i čitala knjigu.....ili svirala klavir...
.....ona je na satu klavira.....profa se ljuti.....rekla joj je da samo prelazi preko tipki....a ona ima sluha....ona može jako lijepo svirati.....samo da malo više vježba.....samo da se malo više oslobodi.....profa ju uspoređuje s lucijom.....lucija se ponekad svađa s profom.....profa ju moli da se malo svađa s njom...profa ju pita: "pa šta nisi nešto naučila od lucije?...da se moraš malo svađat sa mnom?".....profa joj govori da prestane bit tako pristojna.....ona se samo smije....pa ne može se svađat s profom....mora ju slušati.....mora biti pristojna.....mora biti dobra.....
......ona je u školi....gleda svoj razred....neki ljudi joj se ne sviđaju.....neke ljude iz drugog razreda ne može podnijeti.....za ljude u školi je malo čudna....drugačije se oblači....rijetki su oni koji nose starke......rijetki su oni koji sliče hippijima....rijetki su oni koji ne slušaju cajke....to ju boli.....boli ju što su svi isti....a misle da je ona čudna.....ne želi se nikome zamjerit.....rijetko ko se smije njenim šalama......oni se smiju njenom načinu smijanja...smiju se tome kako se ona smije.....
....ona ima još puno za učit....i za ispravit....i za vježbat.....još malo pa ispit iz klavira.....ali ona je umorna....ne može više......stalno ima podočnjake.....premalo spava......
.....ona je na praznicima.....u sisku naravno......tamo gdje je "on".....njezin čuveni biker.....sa plavom kosom....frčkavom.....on skače na biciklu.....on je sladak.....ima dobre tenisice..ma sav je dobar.....
.....ona se vratila s praznika.....sad je u bedu....želi ostati u sisku zauvijek...tamo je sve blizu....tamo ima dečkiju po njenom ukusu....tamo ima rock kafić....tamo si je našla prvog dečka....tamo je bio prvi dečko kojem je ona bila zgodna....tamo je bio neko ko je htio biti s njom.....a ona ne živi u sisku....ali trebala je živjeti....
.....ona se više skoro i ne čuje sa svojom najboljom frendicom...jednostavno nema vremena.....jedva stigne napisat zadaću....a fali joj njena best frendica.....i još jedna njena best frendica.....iz osnovne....čak joj malo fali i osnovna.....fali joj njeno društvo.....koje nikad nije bilo u bedu.....uvijek su se smijale....
.....skužila je da se prije više smijala......prije je imala vremena za shopping.....prije je imala vremena za otić u kino......prije je išla subotom van......
....nikada nije napravila nešto ludo......ma zapravo....šta bi ona znala o tome.....pa još se nije pravo ni poljubila...... =(
I guess i just got lost
Bein' someone else
I tried to kill the pain
Nothin ever helped
I left myself behind
Somewhere along the way
Hopin to come back around
To find myself someday
Lately i'm so tired of waiting for you
To say that it's ok, but tell me
Please, would you one time
Just let me be myself
So i can shine with my own light
Let me be myself
Would you let me be myself
I'll never find my heart
Behind someone else
I'll never see the light of day
Living in this cell
It's time to make my way
Into the world i knew
Take back all of these times
That i gave in to you
That's all i've ever wanted from this world
Is to let me be me
Please would you one time
Let me be myself
So i can shine with my own light
Let me be myself
Please would you one time
Let me be myself
So i can shine with my own light
Let me be myself
For a while, if you don't mind
Let me be myself
So i can shine with my own light
Let me be myself
....the biggest mistake of my life....(so far).....
...bio je lijep sunčan dan...zadnji dan osnovnjaka..jedva ga je dočekala..da se napokon makne iz te sredine...te primitivne sredine gdje si čudak ako nosiš crno i lance...sredine gdje su glavnu ulogu imala površne cure...jako površne cure kojima je najvažnije bilo znati tko s kim trenutno hoda...no dobro...bilo je tu i svijetlijih strana..njezino legendarno društvo...Viherica-uvijek bila i bit će bez dlake na jeziku..Katarina-naša plavuša (samo s pramenovima)...zatim Topićka-Cocaholičar...Tereza-naša mala zabavljačica...Marija-koja ima lijepu kosu XD....Eva.naš hippie...Brkićka-koja je malo preozbiljna za svoje godine...i na kraju Josipa-koja se uvijek spremna tuči..
..znala je da ova godina njoj traje duže jer je morala proći prijemni za glazbenu školu...svaki dan je imala solfeggio...svaki dan je vježbala klavir...sa svime je bila gotova tek u 7.mjesecu (početak 7.mjeseca)...praznici su prošli jako brzo..i došao je prvi dan srednje škole...bila se dvoumila gdje će se upisati...Križanićeva ili gimnazija u Sesvetama....na kraju je ipak otišla u gimnaziju u Sesvetama (pošto ide i u gla..).....bliže joj je...iako se tu upisalo pola ljudi iz njezine osnovne škole....
"Yes"...povikala je kada je pogledala raspored razreda...upala je s kim je htjela...i "određene osobe" nisu bile u njenom razredu....."Tooo!"...nije moglo bolje!..mislila je....
..razred joj se na prvi pogled i nije činio tako loš.....mada je bilo samo 6 dečkiju...al dobro...preživjet će s tim....malo po malo je shvatila kakvu je pogrešku napravila....stalno si je govorila...."pa zašto si se upisala tu? Znala si tko će sve tu bit??"....nikako si nije mogla oprostit što nije otišla u grad....što nije otišla tamo gdje ljudi nisu toliko zatucani....nego je ostala u ovim glupim Sesvetama....gdje si čudak ako si malo drukčije obučen...ili možda imaš starke....gdje se baš i ne uklapaš ako nisi svaki put tip-top našminkan....i čudan si...jer ljudi ne mogu shvatiti....zašto ti ne slušaš cajke....ali..kao i u osnovnoj...svijetlija strana bila je njena glazbena...i njen klavir....voljela je to mjesto...(gdje nitko ne sluša cajke)....vrijedilo je toga što se profa iz klavira par puta izderala na nju jer nije navježbala kak treba...
..i tako....vrijeme prolazi...brzo..prebrzo....već je kraj prvog razreda...sad se već može reć da je prava srednjoškolka....još uvijek si nije oprostila....što nije otišla u novu sredinu gdje je nitko ne zna...gdje može početi ispočetka.....=(
....she almost got that....almost...
....gledala je kroz prozor učionice..imali su kemiju....predmet koji je mrzila...i nije uopće pronalazila smisao u njemu....vani je sjalo sunce...puhao je vjetar....baš onako kak treba....bilo je tako lijepo vrijeme....a ona je morala sjediti u učionici....mrzila je to...htjela je izaći van....udahnuti zrak....htjela je sjesti na travu s gitarom u ruci....i zajedno s ekipom....i samo pjevati...zabavljati se...ne misliti na ništa drugo osim ovog trenutka...htjela je napokon početi živjeti kako treba....da joj svaki dan bude pun smijeha...da nema depre (bar na neko vrijeme)....ali stalno ju je nešto ili netko kočilo.... =(
11.04.2008. u 21:34 | Broj komentara 14 | Print | # | ^...I'm waiting for some kind of miracle....Waited so long..So long....
Had to stay in the shadows and seek for the loneliness....
....Nevertheless, the price was higher than I had realized....
..razmišljala sam...puno....i shvatila...napokon...da mi je trebala ta depra...da shvatim....da mi vrijeme ide....da vrijeme prolazi....sve brže i brže.....i da napokon...smognem snage.....da se dignem.....i napokon počnem živjeti kako treba....
....And if I could hold on...
...Through the tears and the laughter...
...Would it be beautiful?...
...Or just a beautiful disaster?!....
....i shvatila...da sam već puno toga prošla.....i da sam već puno toga izdržala...i neću dopustiti svijetu da me pobijedi....neću dopustiti da postanem ko oni....ko i svi drugi.....klon...neću.....
...i shvatila....da se neću zamarati svim stvarima...neću dopustiti da me male stvari "unište"....iako..od malih stvari sve počinje....
....i shvatila...da je vrijeme da počnem živjeti "punim plućima".....i ako mi se u subotu ide van...(mada...možda ne bih smjela...ipak idući tjedan pišem test...)....otići ću van....i ako mi se puši cigareta...pa popušit ću tu jednu cigaretu....(..anja..XD...)....
...i shvatila...da se više neću dovest u situaciju da u subotu ne mogu otić van...ko svaki normalni ljudi.....ili preko tjedna u kino...jer moram učit...ipak su sad navalili s testovima....
...i shvatila.....da se sve stigne..ako se hoće...stvar je u organizaciji.....
...i shvatila....da će ljubav doći....s vremenom...valjda....tj...jedino to još nije shvatila do kraja....
...How can life be so feigned and cold....
....I've answered the call of every melody, lovingly.....
....But...did I find the answers to all my questions?!.....
...zar je sve to bila laž?!?......I don't know what happened...it's just not the same anymore.....=(
....evo napokon i mene....moram počet češće pisat postove....sad sam evo ulovila vremena...mada bi trebala učit informatiku..al tako mi se neeeedaaa!......još sad kad ide ljepše vrijeme..neće mi se niš dat!......danas sam bila u zagrebu....i prolazim zrinjevcem..i gledam te ljude..kako su sretni..i zaljubljeni.....i ulovio me bed.....svi izgledaju tako bezbrižno...i jednostavno sretno...kao da ih za ništa nije briga nego za ovaj trenutak sad.....a ja.... ovaj tjedan sam bila u komi...cijeli tjedan ja nisam imala volje za ništa...nisam uopće imala volje za smijehom...niti za priču....bila sam doslovno kao duh....a što je najgore u svemu tome...nisam to mogla izbacit iz sebe...prije sam se isplakala i sve je bilo lakše...a sada....jednostavno nejde...kad sam u školi..dođe mi da plačem...ali ne smijem tamo...moram čekat dok dođem doma..a kad dođem doma..nejde...i mrzim to..jer ne mogu to izbacit iz sebe....i osjećam se skroz isprazno.....međutim da se vratim na naš zrinjevac.....gledam te ljude..i mislim si...zašto ja ne mogu tako.....prošli tjedan sam bila koma...i dođu mi misli...ok..sad je dosta..vrijeme je da nastavim živjeti..znate ono..živi život....prekratak je..i to sve....ali onda mi se vrati misao...e pa zašto bi....sad sam u depri...moram malo bit i takva....i jednostavno me prođe volja da se dignem iz beda.....a ti ljudi..si tako sretni..i zaljubljeni....i mislim si..kad ću ja tako??....kad ću ja napokon naći nekog??...kome ću se sviđat??....svi oko mene su zaljubljeni...sa svojim dečkom....i jednostavno mi je zlo od toga....( monika to se ne odnosi na tebe...znaš da mi je drago zbog tebe...)....jednostavno ne mogu više....dosta mi je svega.....=(
....pokraj slapa....
..evo i mog prvog posta..koji je posvećen jednoj od mojih sestara......... ovu priču je napisala moja mlađa sestra ( jedna od njih )..koja je sad sedmi razred.....i koja baš i nije omiljena u svom društvu jer je prepametna za njih....i predobra.....seka-jako te volim!!.....oprostite na pogreškama....priča je dosta duga....ali mislim da ju vrijedi pročitat.....
"Jao,nisam uzela pidžamu!" Trub,zazvoni truba auta.."Mia, požuri se, zakasnit ćemo na autobus", požurivala ju je majka. Brzo ubaci pidžamu u torbu, natovari na svoja leđa, zgrabi jednu jabuku iz kuhinjske zdjele i istrči van. "Jesi li uzela jaknu?" majka ju je pitala tijekom vožnje. "Jesam". "A kišobran?, moglo bi biti hladno tamo?" "Jesam, mama, i kišobran" Na pitanja je odgovarala potpuno odsutno, jer su ju trenutno mučile druge stvari. "A lijekove, jesi li ih uzela sve?", majčino se lice ohladi. "Jesam, mama, na sve sam mislila...i ako me ne prestaneš daviti bit ću presretna što odlazim." "Dušo ja se samo brinem za tebe...znaš da sam te nevoljko pustila u kamp, nemoj mi otežavati stvari" rekla je majka. "Dobro, mama...Žao mi je...uzbuđena sam." I tako je Mia opet natovarila svoja leđa i uz pratnju svoje majke došla do voditelja kampa. Prozvali su se, spremili prtljagu i nakon oproštaja sa svojim roditeljima, sestrama, prijateljima...Nakon zagrljaja i zabrinutih lica, te izričitih naredbi roditelja svojoj djeci da se javljaju kad god stignu, da paze na sebe i tako dalje....par mladih ustrašenih lica sjelo je u autobus i otputovalo u pustolovinu. Pustolovinu koja im je također ide u susret s mnogim događajima koji će nekima donijeti uzbudljive, strašne i tužne trenutke, a koja će nekima čak promijeniti cijeli život.
U autobusu je bilo sparno. Mia je skinula vestu i zavezala si je oko struka. Sad su se već svi opustili i upoznavanje je išlo puno lakše i bezbolnije. Upoznala je Ivanu s kojom je sjedila na stražnjem sjedalu autobusa. Silvestru koja ih je nasmijavala svojim vicevima. Anu i Marinu koje su se premjestile na prva dva sjedala, i još puno drugih. Posebno ju je zaintrigirao Filip. Dok je pričala s njim, trnci su je prolazili i sva se uznojila. Poslije se premjestio pokraj Sare i Marka, pa se Mia udobno zavalila i zahvalno prespavala ostatak puta.
I napokon smo stigli, pomislio je Filip kada se autobus zaustavio. Uzeli su svoju prtljagu, te krenuli uskim pješčanim puteljkom do svojih bungalova. Voditelji su ih razdijelili u grupice po kojima će biti u bungalovu, uputili ih da raspakiraju svoje stvari i po završetku dođu na livadu oko vatre gdje će im sve objasniti. Filip je dobio treći bungalov koji je dijelio s Markom, Matejom i još jednim dečkom. Užurbano je raspakirao svoje stvari i zaputio se na livadu. Prolazeći pokraj devetog bungalova iz njega je izašla djevojka s kojom je razgovarao u autobusu. Mia, tako se zvala, ako je dobro zapamtio. Dozvao ju je i zajedno su se uputili do vatre. Kod vatre se skupila već većina učenika i svi voditelji. Još su pričekali koji trenutak i zatim su voditelji izdali pravila. Sat i pol kasnije učenici su legli spavati s punim trbusima i punim glavama željno iščekujući sljedeći dan.
Probudili su je mali vrapčići i ptice što jutrom pjevaju. Tako je ležeći odmarala, dok voditelji nisu počeli buditi sve spavalice. Nakon svih priprema, krenuli su na prvi zadatak. Jutro su odradili prilično dobro, najeli su se i poslije ručka imali malo slobodnog vremena. Mia je poželjela otkriti neke tajne prirode. Budući da Silvestra nije bila raspoložena za šetnju, krenula je sama što joj zapravo nije ni smetalo. I tako je šetala stazama, zavirivala pod grmljem, slušala žubor malog potočića.... I slijedeći taj mali potok otkrila je carstvo velikog slapa. Slapa koji se prelijevao u tisuću malih kapljica od kojih je svaka bila toliko bistra da se činilo da padaju mali kristalići. Tu se sjela i odmorila. Slušala je šum slapa, gledala odbijanje malih kapljica o stijena i jednostavno uživala. Zatim je čula nečije korake i iza drveta se pojavio Filip. "Vauuu..." bio je njegov prvi usklik. Zatim ju je ugledao i nasmiješio se. Uzvratila je nesiguran osmijeh. Tako je od osmijeha došlo do jedne riječi. od jedne riječi do cijele rečenice... I u tih nekoliko rečenica prošlo je podnevno vrijeme i sunce se spustilo na zapad. Krenuli su puteljkom natrag, uzbuđeni i tajanstveni. Pozdravili su se i osmjehnuli za laku noć. Pola sata kasnije utonuli su u san jedva čekavši da prevrte sve što su taj dan doživjeli.
Ubrzo je došlo jutro.. taj dan je prošao još brže nego prethodni. Filip je na kraju dana primio Miu i poveo je još jednom do slapa gdje su pažljivo tražili i izvlačili riječi iz prirode dajući im vrijednost značenja. I tako je prošao dan, dva... Tako je prošlo pet dana. Mia i Filip su jedno u drugome tražili ono što nisu mogli naći u sebi. Crpili su riječi, pokrete i misli iz onog drugog. Sve do jednog dana poslije kojeg je Filip umoran i iscrpljen.. pogođen iznenadnim događajima legao u krevet. Drhteći je sanjao tu večer koja ga je uznojila i iscrpila, a pred jutro ga opet ostavila sa mutnim mislima i zbrkanim sjećanjem na prošlu noć...
... otvorio je oči i odmah shvatio da kasni na vježbe, a znao je i zašto.. još uvijek se sjećao prošle noći.. tu noć nikada neće zaboraviti... Ustao je, obukao se i krenuo prema kantini. Znao je da u kampu uvijek vlada iznimna disciplina, ali ga nije posebno diralo to što je propustio jutarnje zagrijavanje jer mu je bila važnija prošla noć.. točnije.. događaji prošle noći. Kada se najeo otrčao je par krugova i zagrijavajući se naišao na svoj tim.. Iznenadio se kada je vidio da trener nije zabrinut, samo mu je rekao da im se priključi, izdao upute vježbe i ozbiljnog lica krenuo prema učiteljskom bungalovu. Dečko je izgarao od znatiželje što je trenera navelo na ovakvo ponašanje i ovakvu ozbiljnost, stoga se šuljajući približio bungalovu i čuo glasove.."Ne možemo dopustit da takvo nešto djeca saznaju.." oglasio se ženski glas....... "Moramo im reći jer možda još netko to pokušava,".. zagrmio je jedan glas "..pa zar ne shvaćate kolko je to važno?!?!! To je..".."Ne"...mirno ga je prekinuo drugi snažan glas.."djecu ćemo nadzirati, a ovo svakako..barem za sada..mora ostati u tajnosti, i u tajnosti ćemo provoditi akciju"... "Kakvu akciju?" uznemireno je netko pitao, "kako sada u tajnosti"..."Tako je" opet miran glas "sve će biti u tajnosti i poslat ćemo još jednu ekipu koja će tražiti djevojku!"... Dečko se sledio, pa oni pričaju o nečijem nestanku.. Uznemirio se "a da nije djevojka možda.." trgnuo se i trkom stigao do djevojčinog bungalova, upao je unutra i po drugi put se uznemirio jer.. tamo su stajali njeni roditelji, trenerica i cure koje su s njom dijelile bungalov.. "Ah, tu si.... nisam ni sumnjala da nećeš doći, baš smo te čekali"
Krenuli su u potragu... dali su mu svjetiljku ako zađe u mračnije područje. Odbio je ići s timom. Htio je ići sam jer je namjeravao otići do slapa gdje je bio s njom prošle noći.. mislio je da je tamo i da će ju uvjeriti da se vrati..
Koliko je shvatio ona je pobjegla u ranu zoru i ostavila pismo na svome krevetu. Pismo je bilo naslovljeno na njega stoga su poslali po njega, ali je zaspao pa ga nisu našli. Uglavnom, došao je sam. a za pismo znaju samo prisutni u bungalovu.. "Znači to objašnjava zašto mu trener nije ništa rekao" pomislio je,.. Čvrsto je stiskao pismo u ruci.. nije ga otvorio... nije htio jer se bojao onoga što je unutra.. Spremio je pismo, zaobišao grm, prohodao kroz puteljak, zaokrenuo iza drveta i tamo je bila ona...
Oduvijek mu se sviđala, otkad je došla u kamp, privukla ga je njezina smirenost i tajanstvenost. Prvi joj je out prišao u autobusu, sjetio se. Tada su se upoznali, progovorili par riječi i opet se razišli. Tako su se i u kampu zbližili..Par puta bi se skoro i poljubili, ali ona bi uvijek morala ići, ili bi zašumio slap.. gdje je odlazila, on za njom, pa se trgnula i odustala.. Tu noć se okrenuo svemir za njega, tu noć je proživio u potpunosti.. Ta noć je bila drukčija jer ga je ona pozvala da dođe do slapa pa i jest. Došao je do slapa. Ona je već bila tamo.. čekala ga, sjeo je i pričali su, šalili se iako se ona nikad nije baš smijala, uvijek se tajanstveno, sramežljivo smješkala.. Onda je došlo samo od sebe.. zagledali su se jedno u drugi, nagnula se i ... puff.. meteori su pali, nebo je eksplodiralo, a bilo je tiho i neobično mirno.. poljubac je bio .. neopisiv. Poslije se ustala i otišla ostavljajući ga sa zbrkanim mislima..
Bila je umjereno lijepa kao i uvijek, neobično smirena i neprestano ga je gledala. Progovorila je. Glas joj je bio neobično i dosta dubok; "Vjerujem da nisi pročitao moje pismo"... "Nisam"............... Nedugo zatim se nasmijala, njen osmijeh je bio dug i iskren, prišla mu je "Ne znam što izvodiš, moraš se vratiti, svi su zabrinut.." - "ššš" stavila mu je prst na usta i automatski se rastužila. Zatim mu je ispričala svoju priču, priču koju je grčevito držala u sebi kao najdragocjeniju stvar, jer bi nanijela mnogo boli onima koje voli, među njima..... i njemu...
...prošaptavši tih pet riječi otrčala je bez mogućnosti da ju zaustavi, nije bio dovoljno brz i ona je pala, bacila se sa stijene na suprotnoj strani kampa.. padala je polako.. lebdeći poput anđela dok su one riječi još uvijek odzvanjale u zraku.. I više je nije bilo
Dotrčao je do nje.... nije mogao disati, nije mogao progovoriti, nije mogao plakati.... Nije mogao živjeti......
Trčao je, i trčao.. sve ga je boljelo, ali nije se predavao, trčao je i dok nije bilo energije u njemu već samo bol.. Kada je dostigao tim; roditelje i trenericu.. rekao je da se moraju požuriti doći i tako su došli do nje. Podignuli su je, te odveli u bungalov i zamotali.. Njeni roditelji nisu plakali, ali su imali isprazne poglede. Poglede koji nisu otkrivali ništa... Ispričao je priču, ispričao je nešto što se nitko drugi nije usudio ispričati... Pričao je brzo, ali mirno. Nakon toga, njeni roditelji nisu bili zaprepašteni, nisu ni na trenutak promijenili raspoloženje.... i onda je shvatio ..oni su znali..
Probudio se u ranu zoru.. cijelu je noć nemirno spavao. Otvorio je oči i sjetio se svega, navrle su uspomene i nije oh mogao odbacit.. bile su dio njega. No, nije plakao, nije nijednu suzu pustio. Monotonski se obukao i sačekao ostale. Kada su se svi probudili i spremili, pojeli su nešto. U cijelom je kampu bilo mirno. Nedugo zatim krenuli su. Pješačili do slapa, sa djevojkom u crnom lijesu. Sa djevojkom koja je imala mnogo toga, i roditelje, obitelj, ljude koji je vole, želje, snove i sretna, te tužna sjećanja.. S tom istom djevojkom, vedrom i tužnom -kako kad-, s djevojkom koja se smijala svojom budućnosti, koja se bojala svoje budućnosti, koja je znala naći podršku u drugima, koja je znala plakati, a istodobno tješiti druge.. S djevojkom koja je našla što je tražila.. Smjestili su je kod slapa jer se posebno vezala za njega kako je svaki dan bila tamo.
On je ostao sam i prazan. Nije htio vjerovati da je nema i da se mora oprostiti, da mora krenuti dalje... Izvadio je netaknuti pismo i slušajući šum slapa pročitao ga. Pismo je bilo dugo, napisano lijepim rukopisom... Kada ga je pročitao, nakon svega što je prošlo, uzdahnuo je i suze su same slijevale. Bol je iz njega kapala, poput rose koja kapa s uvenulog cvijeta.. Sve se nakupilo u njemu, nije to mogao čuvati, stoga je to ispustio iz sebe. Ispustio je sve što je moogao. Zatim je spremio pismo i pogledao slap... "Voli me, ali nemoj žaliti" bile su njezine zadnje riječi. Nasmiješila se dok ih je izgovarala, ona mu je vjerovala.....
...I neće ju iznevjeriti.....
....jer ju voli.....
